150. godina od osnivanja samostana “Marija Zvijezda”

Samostan Marija Zvijezda danas slavi 150. godina od osnivanja: U Banjaluku su donijeli prvu sijalicu, bolnicu i javnu kuhinju
Ovo je priča o trapistima…
Samostan Marija Zvijezda u banjalučkom naselju Trapisti danas slavi 150. rođendan. Trapisti pripadaju monaškom redu koji slijedi Hrista živeći po Pravilu sv. Benedikta iz Nursije, oca zapadnog monaštva. Nadimak “trapisti” dobili su po reformskom pokretu koji je započeo u 17. vijeku u francuskom cistercitskom samostanu Notre Dame de La Trappe u Normandiji.
Tim se pokretom nastojalo uticati na promjenu dotadašnjega labavog načina života monaha u mnogim francuskim samostanima. Zato je i službeno ime trapista Ordo Cisterciensis Strictioris Observantiae (O.C.S.O.), tj. Red cistercita strožeg opsluživanja.
Trapisti su u Banjaluku donijeli tehnolološki bum, jer je sa njima zasijala prva sijalica i to ne samo u Banjaluci, već u ovom dijelu Evrope.
Otvorili su prvu zanatsku školu, prvu javnu kuhinju i javnu bolnicu. Napravili su most preko Vrbasa. Proizvodi koji su pokrenuli trapisti, od kojih se izdvajaju Nektar pivo i sir Trapist, brendovi su po kojima je Banjaluka danas poznata u regionu i svijetu.
Danas u trapističkom samostanu Marija Zvijezda žive samo dvojica redovnika, a tajna poznatog sira Trapista povjerena je jednom od njih.
Prva trapistička bolnica je ustanova u kojoj danas radi poznati Zavod za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju “Dr Miroslav Zotović”.
Moto ovog katoličkog reda je „Moli i radi“, a redovnici su godinama i decenijama opravdavali ovaj moto stvarajući proizvode koji su prepoznatljivi, školujući djecu ovog kraja i unapređujući mjesto u kojem su živjeli.
Ivica Božinović, sveštenik banjalučke biskupije rekao je da je prije 150 godina osnovan samostan Marija Zvijezda, a osnovali su ga redovnici trapisti koji su došli iz Austrije.
„Htjeli su osnovati ovaj samostan u drugim mjestima, ali nisu u tome uspjeli. Onda su čuli da se može kupiti zemlja u tadašnjem Otomanskom carstvu. Kupili su zemlju, došli su ovdje i za vrlo kratko vrijeme podigli jedan poljoprivredno-industrijsko-zanatski kombinat. Od trapista potiče Nektar pivo i prva sijalica koja je zasvijetlila u Banjaluci, kao i razvoj mljekarstva iz kojeg je proizašao i sir Trapist. Ne spominje se često, ali trapisti su imali vrlo razvijeno vinogradarstvo i vinarstvo“, rekao je svećenik Ivica.
Božinović dodaje da je tu bilo još tridesetak zanata koji su se mogli izučavati u samostanu, jer je u njemu radila štamparija, tvornica makarona, suknara i još mnogo toga. Ivica nam kaže da je to bila jedna zaokružena poljoprivredno-industrijsko-zanatska cjelina.
„Trapisti su u Banjaluku donijeli ono što do tada u Banjaluci nije bilo. Trapisti su imali mnogih problema kada su došli na granicu na Savi i kada su uvozili različite stvari, jer carinici nisu ni znali šta je to. Od toga bih spomenuo na primjer željezne eksere. Može se slobodno reći da su trapisti promijenili lice ovog grada i ovog kraja“, rekao je Ivica.
ODUZETA IMOVINA
Svećenik Ivica ističe da je trapistima 1945. godine, odlukom tadašnje vlasti, oduzet sav pokretni i nepokretni inventar bez ikakvog prava na nadoknadu.
„Nažalost, takva je situacija ostala do danas. Prije deset godina slavili smo 140 godina uspostave samostana i tada su bili prisutni brojni politički i drugi dužnosnici i iz ovog entiteta i svi se tada kleli kako treba sve učiniti da se trapistima vrati barem dio njihove imovine koji je moguć. To je bilo prije deset godina, a nakon deset godina nije se ništa dogodilo. Kakvo je stanje bilo 1945. godine, tako je i danas“, istako je naš sagovornik.
Svećenik Ivica nam kaže da je pred Prvi svjetski rat banjalučki samostan je bio najveći samostan i u to doba u njemu je boravilo oko 260 redovnika.
„Onda je došao Prvi svjetski rat, a nakon toga i Drugi svjetski rat, koji je zadao jedan pretežak udarac samostanu, i od toga se samostan doslovno nije nikad više oporavio. Danas u Banjaluci žive dvojica otaca trapista koji vrše dušobrižničku službu“, kaže Ivica.
Dodaje da je samostan omiljena meta svih onih koji dolaze u Banjaluku bilo da su vjerski hodočasnici ili da su turistički znatiželjnici.
MOLI I RADI
Svećwnik Ivica nam kaže da svaki trapistički samostan u svijetu živi po pravilu „moli i radi“, jer svaki samostan mora imati neki vlastiti izvor prihoda da ga niko drugi ne mora izdržavati.
„Tako po svijetu imamo samostane koji proizvode pivo, senfove, čokolade, sireve. Sa ovim proizvodima samostani sami sebe mogu izdržavati, ali i karitativno djelovati. Samostan Marija Zvijezda prije Drugog svjetskog rata školovala je skoro 5.000 muške djece na različitim razinama školovanja i sve je to plaćano iz onoga što je samostan u to doba mogao zaraditi. Danas se proizvodi sir koji je jako popularan i neke sitnije stvari. Da li će se kasnije nešto pokrenuti još uvijek ne znam“, rekao nam je svećenik Božinović.
Danas u svijetu djeluju u više od 100 trapističkih samostana. Manje je poznato da trapisti imaju i žensku granu koja ima 72 samostana, najviše u Evropi. Trapisti su kontemplativan red u Katoličkoj crkvi koji služi Bogu i braći ljudima šutnjom, molitvom i tjelesnim radom. Ti tihi monasi i monahinje cijeli svoj život posvećuju Bogu na životnom putu kojim upravlja krst.
ISTORIJA
Samo naselje trapista kod Banjaluke osnovao je davne 1869. godine trapistički monah Franz Pfanner. Sagradio je malu drvenu kapelu koja je ujedno služila za molitvu, boravak i spavanje. Kao nadstojnik samostana dao je izgraditi zvonik, poljoprivredne zgrade za proizvodnju sira i od samostana stvorio vjersko i kulturno središte.
Trapisti su napravili i poznatu pivaru i imali prvu tkaonicu. Imali su i sirotište sa stotinu djece, a od osnivanja samostana do kraja II. svjetskog rata tu je bilo sigurno više od 4.000 siromašnih dječaka, koji su tu odgojeni i osposobljeni za daljnji život. Upravo u njihovom samostanu zasvijetlile su i prve sijalice u BiH i to u proljeće 1899. godine, tačnije 27. marta. Do Prvog svjetskog rata bila je to najveća opatija trapističkog reda u svijetu.
Život samostana s nešto manjim brojem redovnika nastavljen je u svom redovnom ritmu izmjene molitve, rada i odmora sve do sljedećeg svjetskog rata. Drugi svjetski rat i komunistički režim zadali su najteži udarac ovom samostanu, od kojeg se do danas nije oporavio. Najveći dio imanja i objekata je nacionalizovan, a u posjedu trapističkog reda ostali su crkva i objekti gdje sada borave monasi.