Kad za proizvodnju struje nedostaje jedan papir – Al jazeera

Proizvodnja struje iz biomase ne zahtijeva mnogo, ali sve postaje teško kad se umiješa birokratija, kažu u Aleksandrovcu.

Zemljoradnička zadruga “Livač” kod Aleksandrovca, na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine, često je bila i ostala korak ispred sustava. Ne zbog proizvodnje mlijeka na farmi muznih krava i trapista, jedinstvenog sira, koji se proizvodi po tajnoj recepturi drevnog kršćanskog reda, nego zbog proizvodnje električne energije iz biomase, konkretno pomoću bioplina.

No, za taj korak ispred već više od desetljeća plaćaju onim što suvremenom čovjeku nedostaje, a to je vrijeme, jer u borbi s administracijom i birokracijom ono neumitno teče i prolazi, a dobra investicija i humana ideja stoji u mjestu. Podizanjem farme muznih krava prije 14 godina Caritas Banjolučke biskupije namjeravao je zaposliti ljude i vezati uz zadrugu kooperante – i jednima i drugima dajući kruh u ruke, a ne da traže pomoć, ali i provoditi edukaciju te financirati Caritasove aktivnosti. I ubrzo je rođena ideja o pokretanju pogona za proizvodnju električne energije pomoću bioplina, dobivenog od stajskog gnojiva. Time je proizvodni proces trebao biti zaokružen. Ali nije.

“Čim smo počeli cijeli posao, suočili smo se s problemom – umjesto pri ministarstvu za ekologiju ili poljoprivredu, prebacili su nas u Ministarstvo industrije, energetike i rudarstva. Ovo je čista ekološka proizvodnja, a nas su tretirali kao da smo termoelektrana u Stanarima – sve dozvole, čak i koncesiju su nam tražili”, počinje priču Draženko Budimir, direktor Zemljoradničke zadruge “Livač”.

Otkad su se upustili u projekt, a radili su uz pomoć ekološke organizacije DBU iz Njemačke, slijedili su standarde Europske unije jer su željeli, kako kažu, i prije nego Bosna i Hercegovina postane dio Unije primjerom pokazati kako se europski odgovorno mogu ponašati prema prirodi, okolišu, gospodarenju životinjskim otpadom. A onečišćenje koje proizvode goveda svojim izmetom posebno je sporno – ponegdje i novčano kažnjivo.

“Njemački mljekari više ne žive od mlijeka nego od biogasa – tu je profit, a sa mlijekom su na nuli. Recimo, one koji proizvode toplotnu energiju i griju svoju kuću država nagrađuje jer proizvode energiju na ekološki način. A mi? Dajemo struju u mrežu – i to džabe”, nastavlja Budimir.

Ni humano nije moglo

I doista, otkad su prije šest godina otvorili pogon, ne uspijevaju izaći na tržište. Zapravo, ni ne pokušavaju zaraditi od prodaje električne energije, jer je pogon malog kapaciteta (40 kilovata) i može zadovoljiti potrebe farme. No, i ono viška što proizvedu jedno vrijeme nisu ni mogli slati u mrežu, a i kad bi slali, doslovce bi to bilo poklonjeno. Došli su i na ideju da, ne tražeći nikakve subvencije, ono što proizvedu “prebiju” u humanitarne aktivnosti, pa usmjere struju za Caritasov dom za stare i nemoćne. Ni to nije moglo.

Pogon za proizvodnju bioplina je preslikana krava, govore stručnjaci objašnjavajući proizvodnju struje od stajnjaka. 

“Ako i postoji zakonski akt, ne postoji podzakonski – ako je i tu sve u redu, pojavi se problem nedostatka tog jednog papira. Kao u vicu. Podzakonski akti se nameću, a oni koji rade u birokratiji pogrešno prepisuju. Nudili smo im rješenja, ukazivali im šta da urade, pa čak i da prepišu zakon iz Srbije, gdje su biogasna postrojenja do 280 kW ‘spuštena’ na lokalnu zajednicu. Elektroprivreda je obavezna da narednih 15 godina otkupljuje svu struju, a kod nas regulator svake godine propisuje kolike su kvote i cijena otkupa, pa nemate pojma šta vas čeka na dugi rok. U ovom poslu ne investirate na godinu dana”, žali se Budimir.

I dalje ponavlja kako namjera pokretanja bioelektrane u zadruzi “Livač” nije bio profit nego edukacija – da se pokaže drugima kako se od stajskog gnojiva, na vrlo jednostavan način, može proizvesti električna i toplinska energija, ali i doprinos zaštiti životne sredine, s obzirom na to da je stajsko gnojivo nakon izlaska iz ciklusa proizvodnje bioplina ekološki prihvatljivo. No, kad su zainteresirani spoznali koliko je problema, pogotovo administrativne prirode, jednostavno su odustali.

“Pogotovo je rizično i neprihvatljivo ljudima koji investiraju svoj novac. Svi su gledali u nas i prošao ih je zanos. Postoji još nekoliko entuzijasta koji bi radili, ali čekaju da vide kako ćemo mi to riješiti. A ni ova investicija nije bila nimalo jeftina. Caritas u najvećoj mjeri, a s njim i donatori, dali su samo u početku 250.000 eura. Više ne računam koliko smo kasnije dali”, dodaje Budimir.

Proizvođač mora sam naći kupca

Iz Regulatorne komisije za energetiku Republike Srpske navode kako proizvođač, u skladu s propisima, može električnu energiju u potpunosti isporučivati u elektroenergetsku mrežu, jednim dijelom isporučivati u mrežu, a jednim dijelom koristiti za vlastite potrebe ili u potpunosti koristiti za vlastite potrebe.

“Na proizvođaču je da odluči koju će od navedenih mogućnosti koristiti te da, u skladu sa tim, ispuni kriterijume u pogledu priključenja na elektrodistributivnu mrežu i obezbjeđenja svih neophodnih mjerenja električne energije u skladu sa naprijed navedenim propisima. Naravno, ukoliko proizvedenu električnu energiju isporučuje u mrežu, u cijelosti ili djelimično, mora sam pronaći kupca na tržištu koji će tu energiju kupovati”, odgovaraju iz Komisije.

Još navode kako u izuzetnim slučajevima “postoji mogućnost da proizvođač električnu energiju prodaje i Operatoru sistema podsticaja (Mješoviti holding Elektroprivreda Republike Srpske) ukoliko prethodno ispuni određene kriterijume te pribavi sertifikat za proizvodno postrojenje, rješenje o pravu na podsticaj te, na osnovu toga, zaključi ugovor sa Operatorom sistema podsticaja”.

Uz napomenu kako je “tržište električnom energijom u BiH još uvijek monopolistički podijeljeno, iako po zakonu i određenim međunarodnim sporazumima, koje je potpisala BiH, to ne bi trebalo biti tako”, Budimir odgovara da na bh. tržištu “postoje samo tri distributera, za razliku od zemalja u okruženju”.

Sve ove godine griješila je administracija, a ne Zemljoradnička zadruga Livač, tvrdi direktor zadruge Draženko Budimir.

“Činjenica da proizvođač mora sam da nađe kupca dovoljno govori o brizi države, pogotovo za male proizvođače, a da ne kažem za poljoprivrednike koji bi gradili biogasna postrojenja. To je jedan od paradoksa našeg sistema, gdje ste pod izgovorom slobodnog tržišta prepušteni sami sebi, a to isto tržište je i dalje monopolističko”, konstatira Budimir.

Ne odustaju

I regulatori, ali i stručnjaci podsjećaju kako zakoni i podzakonski akti postoje. Energetski stručnjak Hamdija Mujezin iz Centra za edukaciju i podizanje svijesti o potrebi povećanja energetske efikasnosti podsjeća i kako se proizvodnja električne energije iz bioplina tretira kao i proizvodnja iz svakog drugog obnovljivog izvora energije, kao i da postoji sustav poticaja za bioplin u Bosni i Hercegovini.

Objašnjava i proceduru za postrojenja poput Caritasovog u Aleksandrovcu, navodeći kako je “ista kao i za sva ostala kogenerativna postrojenja (uz električnu, proizvode i toplotnu energiju)”.

“Potrebno je proći kroz jedan kompleksan proces i ishodovati veliki broj odobrenja i dozvola kako bi se steklo pravo za obavljanje djelatnosti proizvodnje električne energije i njene prodaje. Pet glavnih koraka u tom procesu su urbanistička saglasnost (Federacija BiH) ili lokacijski uslovi (Republika Srpska), građevinska dozvola, upotrebna dozvola, dozvola za rad te pravo na poticaj ili sticanje statusa privilegovanog proizvođača. Svako ko prođe kroz ovaj proces zakonski ima pravo da svoj proizvod (električnu energiju) isporuči u elektroenergetski sistem Bosne i Hercegovine”, ukazuje Mujezin.

Na kraju, primarne aktivnosti zadruge – uzgoj krava, proizvodnja mlijeka i sira – ne trpe zbog problema s bioelektranom, no odgovorni i zaposlenici gube puno vremena i energije na borbu s birokracijom. I prilagođavaju se rješenjima u hodu, pa su toplinskom energijom koju proizvode odlučili grijati plastenike. Namjeravali su postaviti i panele za proizvodnju električne energije pomoću solarne energije, ali su brzo odustali. Shvatili su da je to još veći problem nego proizvodnja iz biomase.

“Koliko god nas saplitali, ne odustajemo i to ćemo gurati do kraja. Caritas je htio pokazati nešto novo i pozitivno, pomoći ljudima i na drugi način, a ne samo davanjem pomoći, hrane, odjeće i obuće. Ako ništa drugo, ono zbog redovnika trapista, koji su Banjoj Luci prvi napravili hidroelektranu još 1899. godine, pa smo imali struju osam godina prije Zagreba”, zaključno poručuje Budimir.

Izvor: Al Jazeera

http://balkans.aljazeera.net/vijesti/kad-za-proizvodnju-struje-nedostaje-jedan-papir